*res non verba"
Crpim poslijednju snagu iz svoga tijela,ne mogu da se borim za jutro koje nece doci. Unistavam se da me ne bi unistio neko drugi.
Povrijedit cu samu sebe,svakako se mrzim,ovako cu se mrziti kao sto me niko nikad mrzio nije.
Neprespavane noci su strah od zivota,od neceg lijepog sto bi mogla da dozivim,sto bi moglo da me dirne tamo gdje nikad niko zavirio nije,moj mali svijet,ljuska u kojoj zivim prava ja sa svojim najvecim zeljama.
Ne mogu da pokazujem emocije bole me,a one koje pokazem nisu ni jedan postotak onog sto je zaista u meni.
Nikad se necu promijeniti,nikad mu necu moci dokazati da je onaj pravi.
Nekada sam pisala price mastala o nekom na kome cu prazniti svoja osjecanja,a sad samo mogu citirati rijeci o kojima sam nekad mastala.
"
kako sad dokazati da te ne zanima niko osim te osobe ? ...Kako pokazati nekom koliko vrijedi kad te ta osoba ne zeli saslusati i dati ti sansu da pokazes koliko bi sebe dao za srecu te osobe ?...Bila sam na putu da pokazem tu vrijednost,i ujebala sansu.
A nikad u zivotu nisam upoznala nikoga posebnijeg !
Et sto ti je zensko nekad glupo,ma nije zensko nego ja "
Zivjela sam u iluzijama,a onda mi je iluzija postala stvarnost. Da li i dalje da mastam ili da prestanem biti to prokleto dijete koje ne zivi u stvarnosti?
Steta sto zivot nije knjiga da se vratim na stranicu koja je vec procitana,da ponovim sve ali sa drugim razmisljanjem i zakljuckom.
Da to uraditi mogu rekla bih to ovim rijecima... "zivot nije bajka,al pomozi mi da ga zajedno pretvorimo u jednu pricu bez kraja,oprosti sto na sve gledam kroz sirom zatvorene oci,one svakako vide samo jedno,ali ne mogu pricati pa ne izdaju sta su sve vidjele,a tek samo zamislile u ovoj glavi".
Napravila sam mnogo gresaka,al samo zbog jedne se pokajala.